Izjava generalne direktorke Direktorata za odnose sa vjerskim zajednica u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava Žane Filipović povodom utvrđivanja Predloga zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica

Vlada je na današnjoj sjednici utvrdila Predlog zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica. Riječ je o veoma značajnom pravnom aktu, kojim se utvrđuju važna pitanja kulturnog identiteta građanske Crne Gore.

Predlog zakona je u potpunosti usaglašen sa najvišim međunarodnim standardima, počev od konvencija Ujedinjenih nacija u ovoj oblasti, preko Evropske konvencije o ljudskim pravima sa pratećom praksom Evropskog suda za ljudska prava, do Smjernica Venecijanske komisije i OEBS/ODIHR-a.

Utvrđen je na bazi Nacrta iz 2015. godine, nakon razmatranja sugestija i predloga iz javne rasprave, diskusija na brojnim javnim skupovima i iscrpnih pojedinačnih konsultacija sa predstavnicima vjerskih zajednica. Sve korisne sugestije koje smo čuli u dijalogu sa predstavnicima vjerskih zajednica koje su bile u skladu sa međunarodnim standarima su u najvećoj mjeri prihvaćene. Možemo reći da je na ovim konsultacijama postignut viši stepen saglasnosti nego ikada ranije po ovim pitanjima.

Riječ je o veoma liberalnom zakonu, koji obezbjeđuje najviši stepen slobode misli, savjesti i vjeroispovjesti i značajno viši stepen prava i sloboda nego bilo koji zakon iz ove oblasti u našem okruženju.

Ovim propisom po prvi put u Crnoj Gori reguliše se niz važnih pitanja. Jedno od tih pitanja jeste pitanje područja primjene zakona. Zakonom se jasno utvrđuje dokle dosežu prava i obaveze vjerskih zajednica.

Takođe, reguliše se procedura registracije, odnosno evidencije vjerskih zajednica. Međunarodni pravni standard nalaže državi da dozvoli vjersko djelovanja i vjerskim zajednicama koje nijesu registrovane. Zato je stvar slobodne volje vjerske zajednice, da li će se registrovati ili neće. Međutim, ona vjerska zajednica koja ne želi da se registruje, a date su joj sve mogućnosti da to učini, neće imati isti status kao što to imaju one vjerske zajednice koje se svojom slobodno izraženom voljom registruju. Dakle, i neregistrovane vjerske zajednice mogu da djeluju, ali poreske olakšice se na takve neregistrovane zajednice ne mogu odnositi.

Zatim, ovim zakonom se na jasan i transparentan način rješava pitanje državne imovine. Vjerski objekti i zemljište koje koriste vjerske zajednice na teritoriji Crne Gore koji su izgrađeni, odnosno pribavljeni iz javnih prihoda države ili su bili u državnoj svojini do 1918. godine i za koje ne postoje dokazi o pravu svojine vjerskih zajednica, kao kulturna baštine Crne Gore, biće upisani kao državna svojina.

Međutim, ako neka vjerska zajednica raspolaže dokazima da je na osnovu nekad ili danas važećih propisa postala vlasnik neke imovine država će to priznati i poštovati.

Najzad, zakonom se reguliše pitanje vjerskog obrazovanja. Vjerske zajednice će moći da osnivaju škole svih nivoa obrazovanja, osim na nivou osnovne škole. Vlada je stava da na tom nivou djeca od 6 godina ne trebaju da se dijele, da u državnim školama sva djeca trebaju da prate isti nastavni program, polazeći od činjenice da je osnovna škola po Ustavu i zakonu obavezna, pa je obaveza države kao zakonodavca da to pitanje na ovaj način i uredi.

Dakle, utvrđujući predlog ovog zakonskog teksta, Vlada ispunjava svoju ustavnu i međunarodno-pravnu, a u jednom smislu i istorijsku obavezu, da pitanja slobode vjeroispovijesti u Crnoj Gori uredi modernim zakonom, po najvišim međunarodnim standardima.

Ovaj predlog zakona garantuje svakom građaninu Crne Gore slobodu da, po sopstvenoj savjesti, bude ili ne bude vjernik bilo koje vjeroispovijesti, pri čemu država štiti imovinu i kulturno blago koje pripada svim građanima i obezbjeđuje da zakoni Crne Gore jednako važe za sve, na čitavoj teritoriji naše države.