Prije deset godina u Ujedinjenim nacijama su se ujedinili državnici svih zemalja i donijeli odluku da se pokrene globalna borba protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije, kao i da se osnuje fond koji će tu globalnu borbu finansijski podržati. Efekti ovog ujedinjenja, zajedničke volje i podrške, već su se pokazali i bilježi se evo drugu godinu zaredom od početka epidemije HIV-a usporavanje širenja infekcije i smanjenje smrtnosti.
Možda neko može i da kaže kako je ovogodišnja deviza UNAIDS-a za Dan borbe protiv AIDS-a isuviše preambiciozna ili čak isuviše idealistička jer se govori o „0 infekcija HIV-om, 0 diskriminacije, 0 smrti povezane sa AIDS-om“ ali niko, ama baš niko nema pravo da ospori težnju i želju da živimo u da svijetu u kome nema HIV-a, AIDS-a i diskriminacije!!!
Izvještaji iz svijeta za 2010. godinu koji pokazuju da dolazi do usporavanja epidemije, sve većeg obuhvata terapijom i programima prevencije, kao i sve veće posvećenosti u borbi protiv stigme i diskriminacije, daju nam pravo da vjerujemo i da se nadamo ali nas i obavezuju da nastavimo dalje sa još većom posvećenošću i upornošću.
Današnji raspoloživi podaci da je u toku 2011. godine do danas registrovano je 9 novih slučajeva HIV infekcije i jedna smrt od AIDS-a, kao i to da smo mi u Crnoj Gori u prethodnim godinama uspjeli da ostvarimo jedan cilj, a to je nizak nivo epidemije u zemlji na nivou 0,01%. Međutim, infektivni potencijal, te prisutni socijalni faktori, koji mogu uticati da se ova infekcija otme kontroli, tjeraju nas na oprez i traže od nas još veće napore i angažman, posebno kad je u pitanju stvaranje podržavajućeg okruženja za pogođene HIV infekcijom. Naša prioritetna obaveza danas je predana borba protiv stigme i diskriminacije. Ne smijemo zaboraviti da se univerzalna ljudska prava ne smiju dovoditi u pitanje i da je obaveza svakog od nas da ih štiti.
Podsjetimo se samo da je Crna Gora od početka pojave epidemije HIV-a preduzimala adekvatne mjere u postojećim uslovima. Uvela je program za HIV/AIDS još 1985. godine, u sklopu programa bivše SFRJ, četiri godine prije nego je registrovan prvi slučaj HIV infekcije u Crnoj Gori. Od 1987. godine se posebna pažnja posvećuje obezbjeđivanju sigurne krvi i krvnih produkata obezbjeđivanjem adekvatnih uslova za kontrolu krvi dobijenu od dobrovoljnih davaoca. U Crnoj Gori je, takođe, prepoznata politička želja na najvišem nivou da se problem AIDS-a rješava na sveobuhvatan način u skladu sa smjernicama Zajedničkog programa za AIDS Ujedinjenih Nacija. Tako je Nacionalna multisektorska komisija za AIDS formirana je 2001. godine u nadležnosti Ministarstva zdravlja sa ciljem koordinacije ukupnog odgovora na HIV/AIDS.
Prva Strategija za HIV/ AIDS Crne Gore dizajnirana je kao petogodišnji okvir za razvoj, implementaciju, monitoring i evaluaciju HIV/ AIDS programa. Nacionalna strategija za borbu protiv HIV/AIDS-a 2005.-2009. dala je dobru podlogu za prevenciju HIV-a sa posebnim fokusom na populaciju u najvećem riziku i bezbjednu krv, te unaprijedila dijagnozu, liječenje i njegu osoba koje žive sa HIV-om. Nevladine organizacije imale su ključnu ulogu u obuhvatu teško dostupnih grupa. Podrška dobijena od Globalnog fonda za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije u 2006. godini, uz koordinaciju Nacionalnog koordinirajućeg tijela ubrzala je aktivnosti koje su već bile preduzete od strane vladinih i nevladinih organizacija, uz pomoć agencija UN i drugih međunarodnih partnera. Nova Nacionalna strategija za borbu protiv HIV/AIDS-a u Crnoj Gori za period 2010.-2014. razvijena je na poseban način sa ključnim učesnicima iz vladinog i nevladinog sektora i Tematskom grupom za AIDS UN. Strategija se temelji na rezultatima i uspjesima prethodne strategije (2005-2009) i kontinuirani rad na njenoj realizciji je nastavljen, uz dalju podršku Global fonda, što uliva nadu da ćemo postići zacrtane ciljeve.
Navedeni napori dali su mjerljive i evidntne rezultate: izrađen je veliki broj nacionalnih vodiča i protokola za prevenciju HIV-a i liječenje AIDS-a, ključne ciljne grupe dobile su informacije o prevenciji HIV-a, potreban materijal i usluge liječenja, izgrađeni su kapaciteti zdravstvenih radnika, osoblja u zatvorima, vršnjačkih edukatora, mladih i NVO, osnaženi su kapaciteti vladinih institucija u oblasti monitoringa i evaluacije.
Na kraju bih rekao da smo puno radili i uradili ali još uvijek treba puno i posvećenije da radimo kako bi stvorili uslove da naša želja da živimo u svijetu sa „0 infekcija HIV-om, 0 diskriminacije, 0 smrti povezane sa AIDS-om“ bude i ostvarljiva.